Napokon je došao i taj dugo iščekivani vikend. Iako sam jednim dijelom bila dosta tužna jer nismo išli u Požegu, u srcu sam znala da je to bila Božja volja, jer smo očito bili negdje drugdje potrebniji. Na kraju se tako i pokazalo. Jer sva ona radost, čuđenje, zbunjenost, tu i tamo pokoja suza na licima ljudi koje smo na putu susretali, bila su plod našeg hoda dugog više od 30 kilometara. Kao što ću i ja danima misliti o prelijepim iskustvima o tom putu, vjerujem da će i ljudi koje smo susreli još dugo, dugo, dugo razmišljati o tolikoj količini mladih koja nikad prije nije prošla ispred njihovog doma. Uistinu mi je bio poseban ovaj PKP. I zbog Terezije koja ne može ne izmamiti osmijeh na lice, i zbog Roka koji mi je krao rakiju iz torbe. Zbog Radovanovog IDEEEEMOOOO, zbog Vjerana, Maje, Alena (poznatijeg kao Spužva Bob), zbog dečkiju iz Brdovca, ekipe iz sv. Obitelji, sv. Blaža, Donje Lomnice, Dugog Sela i mojih prekrasnih Foretića i Ivane, zbog Dore koju sam neprestano tražila, zbog Josipa i njegove mandoline, zbog prekrasne gitaristice, zbog Domagoja, Duje i njihovih predivnih propovijedi. Zbog Danijela i njegovih novih svjetlećih štapova, zbog Milana i zbog prekrasnih divnih, nasmiješenih lica koja se nisu sramila reći: Da, Bogu svom darujem sve. I sve što imam je On.
Mogla bih tako u nedogled nabrajati sve ono što mi je milo na planinarskom križnom putu, no ipak sve to dugujem samo Njemu - Isusu koji mi neprestano pokazuje koliko me ljubi, koliko me voli, koliko je radostan zbog mene. Ima jedna predivna stvar koja me jako potresla i možda nikad to nisam doživjela u ovih 17 pkp-ova. Za vrijeme postaje kada smo šutjeli, razmatrala sam o povjerenju koje Bog ima u mene i kakvo je moje povjerenje u Boga. I tako razmatrajući, došli smo do jednog zavoja na kojem nas je dočekao starac. Bila sam odmah iza križa. Još iz daljine sam ga uočila i tako promatrala. Kako smo mu se približavali, starac se sa suznim očima nasmiješio, skinuo svoju kapu i poklonio se Križu. U tom trenutku, mene su preplavili osjećaji radosti. Također sam se nasmiješila s malo suznih očiju i u sebi pomislila: Bože, pogledaj - ovaj čovjek možda nema ništa, a opet ima sve, jer ima vjeru u Tebe. Ta gesta skidanja kape i poklona Isusu, tako su jasno dala do znanja koliku vjeru ovaj čovjek ima u Boga. Dugo sam poslije još razmišljala o tom starcu na zavoju puta i kad god ga se sjetim, mene prođu trnci i izmami mi se osmijeh na licu.
Pitala me moja Dora, koliko ću još ići na planinarske križne puteve. Nisam znala odgovoriti na to pitanje, jer najradije bi hodala do kraja svog života, no svjesna sam da mi je to nemoguće. Nije mi palo na pamet razmišljati, jer je Planinarski križni mjesto na kojem sam prvi put u svom životu, shvatila koliko je život prekrasan, radostan i plodonosan kad imaš Boga u svom životu.
Bilo mi je teško hodati, priznajem, jer mi dva dana bol u leđima nije popuštala. Dobila sam i žuljeve, bol u ramenima me ubijala, palčana kost na desnoj nozi mi je strašno natekla, ali ipak sam na kraju zaplesala i podigla ruke u zrak i viknula: MI ŽELIMO UZDIĆI ISUSA, VISOKO DA CIJELI SVIJET VIDI GA.
Došla sam kući i na sestrino pitanje kako mi je bilo, odgovorila sam osmijehom jer sam u tom trenutku uistinu bila najsretnija na cijelom svijetu.
Vidimo se na slijedećem planinarskom križnom putu....
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
