Značenje broja 666

Posljednja knjiga Novoga zavjeta – a time i Biblije – Otkrivenje, nabraja čak 283 broja, pri čemu je posebno mjesto rezervirano za broj 7. Ta se knjiga pripisuje piscu četvrtog Evanđelja, dakle Ivanu evanđelistu, koji i sam sebe naziva tim imenom (Otk 1,1.4.9). Pisac se u viđenjima, slikovitim govorima i znamenjima – upravo preko simbolike brojeva – obraća ugroženim prvim kršćanskim zajednicama u Maloj Aziji. Zbog toga je Otkrivenje knjiga utjehe što je Bog upravlja zajednicama, a spada u apokaliptičnu književnost.
U toj su se vrsti književnosti, osobito raširenoj neposredno prije Kristova rođenja i nakon njega, pored starodrevnih slika i kozmologije upotrebljavala i umovanja o brojevima, početnim slovima, diobama, priče o velikim životinjama i anđelima. Nešto od te apokaliptične književnosti možemo naći i u biblijskim tekstovima, koji u usporedbi s drugim izvorima, posebno što se tiče simbolike brojeva, djeluju doista trijezno. U tom kontekstu treba promatrati i broj u Bibliji, u kojoj brojevi imaju više »kvalitativnu« nego kvantitativnu vrijednost. Zato bi nerazumno bilo te brojeve čitati na fundamentalističko-literarni način, koristeći ih za eventualna predviđanja budućih katastrofa ili pak za predviđanje svršetka svijeta, kao što čine neke apokaliptične sekte.
Broj »666«, o kojemu piše pisac Otkrivenja, doista je simbol zvijeri kako piše: »U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest« (13,18). Zvijer je pak impersonalno Zlo, pa i u carskome Rimu koji je proganjao prve kršćane. Taj broj trebalo bi čitati, kažu tumači svetopisamskih tekstova, kao zbroj: 600 + 60 + 6. A 6 je nesavršeni i negativni broj, jer je polovica od 12, a manje od 7, koje se smatra brojevima savršenstva i punine.
Ipak, talijanski bibličar Gianfranco Ravasi u svom komentaru Otkrivenja ističe da se ne bi smjelo isključiti niti činjenicu da je autor te knjige možda u »šifri« s brojevima »666« ispisao ime rimskoga cara Nerona, prema posebnoj tehnici nazvanoj »gematrija«. Taj pojam aramejskog je podrijetla, a plod je iskrivljavanja grčke riječi »geometrija«. Prema toj tehnici, svakoj se riječi iz abecede pripisivala numerička vrijednost, pa su tako nastali kriptogrami s numeričkim nizovima. Ako bi to tumačenje bilo točno, ne treba smetnuti s uma niti činjenicu da pisac Otkrivenja upozorava da je zbog vjere bio prognan na Patmos (1,9), pa ne bi bilo neobično da se iza broja »666« doista i krije ime progonitelja – cara Nerona.

43. Planinarski križni put - "Neka vam bude po vjeri vašoj"

Napokon je došao i taj dugo iščekivani vikend. Iako sam jednim dijelom bila dosta tužna jer nismo išli u Požegu, u srcu sam znala da je to bila Božja volja, jer smo očito bili negdje drugdje potrebniji. Na kraju se tako i pokazalo. Jer sva ona radost, čuđenje, zbunjenost, tu i tamo pokoja suza na licima ljudi koje smo na putu susretali, bila su plod našeg hoda dugog više od 30 kilometara. Kao što ću i ja danima misliti o prelijepim iskustvima o tom putu, vjerujem da će i ljudi koje smo susreli još dugo, dugo, dugo razmišljati o tolikoj količini mladih koja nikad prije nije prošla ispred njihovog doma. Uistinu mi je bio poseban ovaj PKP. I zbog Terezije koja ne može ne izmamiti osmijeh na lice, i zbog Roka koji mi je krao rakiju iz torbe. Zbog Radovanovog IDEEEEMOOOO, zbog Vjerana, Maje, Alena (poznatijeg kao Spužva Bob), zbog dečkiju iz Brdovca, ekipe iz sv. Obitelji, sv. Blaža, Donje Lomnice, Dugog Sela i mojih prekrasnih Foretića i Ivane, zbog Dore koju sam neprestano tražila, zbog Josipa i njegove mandoline, zbog prekrasne gitaristice, zbog Domagoja, Duje i njihovih predivnih propovijedi. Zbog Danijela i njegovih novih svjetlećih štapova, zbog Milana i zbog prekrasnih divnih, nasmiješenih lica koja se nisu sramila reći: Da, Bogu svom darujem sve. I sve što imam je On.
Mogla bih tako u nedogled nabrajati sve ono što mi je milo na planinarskom križnom putu, no ipak sve to dugujem samo Njemu - Isusu koji mi neprestano pokazuje koliko me ljubi, koliko me voli, koliko je radostan zbog mene. Ima jedna predivna stvar koja me jako potresla i možda nikad to nisam doživjela u ovih 17 pkp-ova. Za vrijeme postaje kada smo šutjeli, razmatrala sam o povjerenju koje Bog ima u mene i kakvo je moje povjerenje u Boga. I tako razmatrajući, došli smo do jednog zavoja na kojem nas je dočekao starac. Bila sam odmah iza križa. Još iz daljine sam ga uočila i tako promatrala. Kako smo mu se približavali, starac se sa suznim očima nasmiješio, skinuo svoju kapu i poklonio se Križu. U tom trenutku, mene su preplavili osjećaji radosti. Također sam se nasmiješila s malo suznih očiju i u sebi pomislila: Bože, pogledaj - ovaj čovjek možda nema ništa, a opet ima sve, jer ima vjeru u Tebe. Ta gesta skidanja kape i poklona Isusu, tako su jasno dala do znanja koliku vjeru ovaj čovjek ima u Boga. Dugo sam poslije još razmišljala o tom starcu na zavoju puta i kad god ga se sjetim, mene prođu trnci i izmami mi se osmijeh na licu.
Pitala me moja Dora, koliko ću još ići na planinarske križne puteve. Nisam znala odgovoriti na to pitanje, jer najradije bi hodala do kraja svog života, no svjesna sam da mi je to nemoguće. Nije mi palo na pamet razmišljati, jer je Planinarski križni mjesto na kojem sam prvi put u svom životu, shvatila koliko je život prekrasan, radostan i plodonosan kad imaš Boga u svom životu.
Bilo mi je teško hodati, priznajem, jer mi dva dana bol u leđima nije popuštala. Dobila sam i žuljeve, bol u ramenima me ubijala, palčana kost na desnoj nozi mi je strašno natekla, ali ipak sam na kraju zaplesala i podigla ruke u zrak i viknula: MI ŽELIMO UZDIĆI ISUSA, VISOKO DA CIJELI SVIJET VIDI GA.
Došla sam kući i na sestrino pitanje kako mi je bilo, odgovorila sam osmijehom jer sam u tom trenutku uistinu bila najsretnija na cijelom svijetu.

Vidimo se na slijedećem planinarskom križnom putu....

Petak 13.

Danas je "opet" petak 13. Strah od broja 13 snažan je u današnjem svijetu. Prema istraživanjima, više od 80 posto nebodera u svijetu uopće nema 13-ti kat. Mnoge zračne luke nemaju 13-tu sletnu stazu. U bolnicama i hotelima često ne postoji soba broj 13. U talijanskoj Firenzi, kuće koje se nalaze između kućnih brojeva 12 i 14 označene su brojem 12 i pol. Mnogi triskaidekafobi, kako se nazivaju ljudi koji se boje broja 13, upiru prstom i u neuspjelu misiju na Mjesec, "Apollo 13". Meni je ovo presmiješno. Kad god se sjetim da Mexicanci, kojih je više od 90% vjernika, upravo grade zgrade bez 13. kata. Oni vjeruju da broj 13 donosi nesreću. Uče li onda i djecu u školi da nema broja 13? Ako netko slavi rođendan 13. u mjesecu, prebaci li ga na sljedeći dan? Dalo bi se sad o tome raspravljati danima, no vrlo mi je smiješno da jedna "katolička" zemlja vjeruje u takve stvari. Možda su mislili na praznovjerje broja 13, pa su rekli da su vjernici. Možda je i Isus preskočio 13. dan posta u pustinji. Tko zna! no, ja se radujem kad čujem da je petak 13. Meni je to super. Kad većina strahuje od nećega da će im se dogoditi, ja stavim osmijeh na lice i uživam. Uvijek me privlačilo ono što druge nije. Volim petak 13. Sestra mi je rođena na petak 13. Mama također na petak 13. i to na Veliki petak. Odakle ljudima ustvari taj strah od petak 13.? Malo sam istraživala i evo što sam našla... ovo navedeno u zagradi su moji komentari.

Dossey, koji je ujedno i povjesničar i istraživač folklora, kaže da je strah od petka 13-og ukorijenjen duboko u prošlosti, i da postoji mnogo slučajeva povezanosti davnih nesretnih događaja s brojem 13 i petkom. A kada se spoje broj 13 i petak, dobivamo nekakav super-nesretan dan…. Osim ako ste rođeni upravo tog dana; kruže priče da je u tom slučaju to vaš sretan dan. (trebalo bi sada pitati moju mamu i sestru)

Strah od broja 13 Dossey je uspio povezati s davnim norveškim mitom o dvanaestoro bogova koji su priredili večeru u Valhali (ekvivalent kršćanskom raju u nordijskoj mitologiji), na koju je nepozvan upao 13-ti gost, nestašni Loki. Loki je nekako uspio navesti slijepog boga tame, Hodera, da pogodi Baldera, boga veselja i zadovoljstva, strelicom od bijele imele. Balder je umro i cjela zemlja zavijena je u crno; bio je to loš, nesretan dan. Od tog trenutka, broj 13 smatra se kobnim i zlosutnim.
Također, prema vjerovanjima iz vremena starog Rima, vještice su se uvijek sastajale u skupinama od 12. Trinaesti sudionik okupljanja redovito je bio sam Vrag. I u Bibliji postoji referenca na nesretni broj 13: Juda, apostol koji je izdao Isusa, bio je trinaesti gost na Posljednjoj večeri. (u Kojoj Bibilij? Ja to nisam uspjela pronać, pa ako netko pronađe, molim da mi javi. Gdje piše da je Juda bio baš 13. gost?. On je bio njegov Apostol, a ne gost.)
Kad je o petku riječ, poznata je činjenica da je Isus bio razapet upravo na taj dan. (Ako i je to istina, ta Njegova smrt ne bi trebala biti nešto loše, jer smo mi po toj smrti spašeni. Stoga, trebali bi raditi upravo suprotno - Bogu zahvaljivati na petku).
Neki tumači Biblije tvrde da je Eva upravo u petak navela Adama da kuša zabranjeno voće, a možda je najznakovitije vjerovanje da je Kain ubio svog brata Abela baš u petak 13-og. (Ako mi netko može objasniti ovo tumačenje, bila bih mu vrlo zahvalna, jer ne znam jesam li igdje pročitala da se sve ovo dogodilo u petak i to na broj 13.? Koji su to tumači Biblije otkrili?)

Thomas Fernsler, znanstveni suradnik u Centru za matematiku pri Sveučilištu Delaware (Newark, SAD), smatra kako se broju 13 čini nepravda zbog njegove sudbine – mora slijediti broj 12.
Naime, numerolozi broj 12 smatraju "potpunim" brojem: 12 je mjeseci u godini, 12 znakova zodijaka, 12 bogova na Olimpu, 12 plemena Izraela, 12 apostola… Kad se broju 12 doda 1, narušava se njegova "potpunost", i dobiva se nesavršen broj – Fernsler tvrdi da je upravo to razlog povezanosti broja 13 s nesrećom.
ljudi koji s petkom 13-im povezuju negativne osjećaje, moraju naučiti kako se fokusirati na ugodna razmišljanja, koja će generirati ugodne osjećaje, i smanjiti strah od petka 13-og.
"Ti ljudi nisu poludjeli, samo su izgubili kontrolu nad svojim osjećajima", kaže Dossey od triskaidekafobima. "Oni svoje misli usmjeravaju u krivom pravcu, i u svojim umovima nose ogromnu sliku nečeg strašnog što bi im se moglo dogoditi."
"Ljudi moraju shvatiti da su sami odgovorni za većinu dobrih i loših stvari koje im se događaju u životu, i trebali bi se koncentrirati na pozitivnu stranu svojih života: sagledati stvari koje im se događaju s pozitivne strane, sjećati se lijepih stvari iz prošlosti, i biti spremni da preuzmu kontrolu nad svojom budućnošću.

Narodna predaja također nudi rješenja od prokletstva petka 13-og. Jedno od njih nalaže kako se pogođena osoba mora popeti na vrh planine ili visoke zgrade, i tamo spaliti sve svoje poderane čarape. Drugo kaže da je potrebno stajati na glavi i grickati – hrskavicu.
Sreća i praznovjerje


Sretni ljudi sreću savršene partnere, ostvaruju svoje životne ambicije, imaju bogate karijere, žive sretne i ispunjene živote. Svoj uspjeh ne duguju napornom radu, iznimnom talentu ili vrhunskoj inteligenciji – naprotiv, oni jednostavno imaju neku čudnu sposobnost da uvijek budu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Oni su – sretnici.

Profesor Wiseman pokrenuo je 1994. godine projekt kojim je pokušao znanstveno objasniti zbog čega neki ljudi žive takve savršene živote, i razviti tehnike koje bi i svima ostalima omogućile da ostvare isto. "Projekt sreća" obuhvatio je na stotine kako iznimno sretnih, tako i iznimno nesretnih ljudi.
Između ostalih istraživanja, 4000 ljudi sudjelovalo je u velikom on-line istraživanju, gdje su sami ocjenjivali smatraju li se sretnima ili nesretnima, i gdje je ispitivan stupanj prakticiranja različitih praznovjernih aktivnosti.

Istraživanje je pokazalo da sretni ljudi običavaju prakticirati nekakve praznovjerne rituale, koji bi im trebali donijeti sreću, poput kucanja o drvo, nošenja amuleta ili držanja palčeva.
S druge strane, nesretni ljudi vjeruju u praznovjerje koje nosi nesreću, poput razbijanja ogledala, hodanja ispod ljestava ili – broja 13.

To je bilo prvo istraživanje takve vrste, i razlike između 'sretnih' i 'nesretnih' ljudi su bile značajne: na primjer, 49% sretnih ljudi redovito 'drži palčeve', za razliku od samo 30% nesretnih. Također, samo 18% sretnih ljudi postaje tjeskobno kad razbiju ogledalo, za razliku od 40% nesretnih ljudi. Možda je najznačajniji podatak sljedeći: 55% nesretnih ljudi boji se broja 13, za razliku od samo 22% sretnih…

Istraživanje je također otkrilo najčešća praznovjerja, i postotak ljudi koji u njima sudjeluje:

1. Kucanje o drvo – 86%
2. Držanje palčeva – 64%
3. Prolaženje ispod ljestava – 49%
4. Razbijanje ogledala – 34%
5. Strah od broja 13 – 25%
6. Nošenje hamajlije ili amuleta – 24%

To su iznenađujuće velike brojke, koje pokazuju da je praznovjerje i u današnjem svijetu vrlo snažno. Čak je 86% ljudi izjavilo da su i sami sudjelovali u barem jednom od ovih praznovjerja, a na praznovjerje nisu imuni čak ni znanstvenici: 15% ljudi sa znanstvenim zaleđem priznaje da se boji broja 13.

Nakon nekog vremena

Tek sam se neki dan sjetila koliko dugo nisam posjetila ovu stranicu... mogla bih pronaći mnoge izgovore, ali bit ću iskrena i reći da mi se uopće nije ni dalo. Trenutno, ne nalazim nikakve motivacije za bilo što dobro napraviti. Uhvatio me nekakav besmisao. Kad god pokušavam biti bolja osoba, promijeniti ono loše u meni, kad se želim izgraditi u bolju i kvalitetniju osobu, eto ti doslovno vraga koji me u tome spriječava, a ja to dopuštam. Tu bi sada trebala pokazati svoju snagu i vjeru u Boga, ali ona kao da se gubi. Sama dubina moje duše i mog srca zna koji je pravi put. I to dolazi u moju svijest i savjest koja mi to govori. No previše sam rob ovoga svijeta koji me povlači k sebi. Htjela bi zavrsnuti i reći: O Bože, pa zar nećeš svrnuti pogled svoj na mene?
Svi moji prijatelji me smatraju borbenom, snažnom, a u sebi sam ranjena i krvarim. I nema nikog ko bi to vidio. Ne želim se jadat, niti plakat, jer tome nema mjesta u životu jednog vjernika.

No, dosta o meni... ajmo sad malo o mom autu.. (kojeg nemam)...

Da, prošao je još jedan Holywin za kojeg smatram da je bio najbolji dosada... Zahvalna sam samo Bogu, jer mi je pokazuje da je to ono što On želi i stavio me tu da budem sluškinja beskorisna. Raduje me što mogu negdje utkati nešto svoje za Boga. No, također moram i posvjedočiti nešto. Prije samog Holywina, javila mi se jedna NN djevojka i zatražila pomoć da se molimo za nju, jer je ona odustala od života. Puno sam razmišljala i nekako sam se i ja vratila u svoju prošlost. .loše društvo, loš način života, smisla nigdje nisam vidjela. I dok sam tako lutala zagrebačkim ulicama, pala sam na samo dno svega. U jednom trenutku zahvatila me Njegova ruka i rekla: Hej Rajka, pa ja te trebam živu. Isprva nisam shvaćala što Mu to znači, i nisam se previše trudila to shvatiti. Ali nakon nekoliko godina sve je došlo na svoje. Pronašla sam svoj smisao koji je bio samo Bog. I sve što radim, radim da se On proslavi i da Njegova ljubav obuzme svako srce.
Bilo mi je žao te NN djeovjke, jer sam se i sebe sjetila. predložila sam svojim glumcima da taj Holywin prikažemo Bogu za nju, za njeno spasenje. Dva mjeseca mi se djevojka nije javljala i nisam znala što se događa. Moji prijatelji i ja imali smo duboku vjeru u Boga da će je spasiti. Čak štoviše bila sam sigurna u to. Svaki skeč i ples, prikazali smo za nju. Holywin je prošao. Došlo je toliko ljudi da nisu gdje sjest. ali Bogu hvala, uvijek ima mjesta podu. Bila sam presretna. Od sreće sam se tresla ko šiba. U jednom trenutku sam pogledala iza sebe i pokušala uloviti pogled te NN djevojke. NIsam znala koja je, ali sam bila sigurna da me zna. MIslila sam, možda će Bog dozvoliti da je prepoznam. Nisam ju prepoznala, a kasnije sam i zaboravila. nakon nekoliko dana, primila sam njezin mail u kojem mi je napisala ovo, a s time ću i završtiti, jer nema potrebe kasnije išta pisati: DRAGA RAJKA oprosti mi, DOŠLA SAM SEBI, ISUS MI JE VEĆ OPROSTIO, MOLIM SE I BORIM SE. BOG TE BLAGOSLOVIO...

Bog neka tebe blagoslovi draga NN djevojko...

Od mog ljubljenog štićenika za moj rođendan

Htio bih se vratit sebi. Već duže vremena ovo nisam ja. Svi mi idu na živce. Razdražljiv sam. Ne podnosim mir. Par trenutaka u tišini je dovoljno da podivljam. Od kuda takav nemir? Nemam potrebu za odlaskom u zatvor kako bih vidio što znači biti ne slobodan. Dovoljno je da pogledam u sebe i shvaćam što je zatvor.
Zašto je tako teško pobjeći od sebe? Mislim… Dovoljno sam si daleko da se svaki put iznova mogu uvjeriti da zapravo nisam niti krenuo u bijeg. Izbija me osjećaj udaljenosti od sebe. Odlučio sam si priznat da moje srce nije na pravom mjestu. Ne mogu više tražiti sredstva koja će mi mijenjati svijest. Umjetna stvarnost nije ono što mi odgovara. Možda bi mi i odgovarala kada bih uspio zadržati osjećaj opijenosti a da si pritom ne činim zdravstvenu štetu.
Čvrsto vjerujem da postoji način kako biti opijen bez opijata. Zapravo, znam prirodni opijat koji ne da nije nepoželjan nego je zapravo ključ do ispunjenja svake praznine. Ključ do rješenja svakog, pa i onog na prvi pogled ne rješivog problema.
Bio sam dugo pod utjecajem Boga. Zato znam o čemu govorim. Biti u Njegovoj blizini je nešto što je svatko makar na trenutak osjetio. Kada razmišljam o tom osjećaju, ne vjerujem da sam se uspio ponovno iz prirodnog opijata vratiti u umjetni. Ali kada se sjetim čega sam se sve trebao odreći i što činiti da bi ostao konektan na Izvor, shvaćam zašto sam dospio tu gdje sam sada. Lakše se spojit na gens ili bocu.
To „čega sam se trebao odreći i što činiti da bi ostao konektan na Izvor“ je upravo ono što se naziva „križ“. Nema Sreće bez križa. Kao što nema ni križa bez Sreće.
Tko kaže da je lako biti Isusov frend, izazivam ga na dvoboj. Jer znam puno onih koji koriste taj izraz samo kako bi opisali Njegovu ljubav. Istina je. On nas ljubi neopisivo, bezuvjetno ali ljubimo li mi Njega? Ako ostajemo na tome ne možemo biti svjesni te ljubavi. Ona do nas ne dopire i zbog toga niti mi ne možemo biti sretni. Od takvog odnosa vjernik nema koristi. Priznajem izraz Frend samo ukoliko se radi shvaćanju i prihvaćanju Njegove ljubavi. Takvu osobu ću prepoznati jer ću vidjeti da se krvavo trudi da ostane konektana na Izvor. Takva osoba će biti neizmjerno sretna. Zračiti će pozitivom ali sigurno neće reći da je Isusov put lagan. Odlučio sam ići za srećom. Odlučio sam ići težim putem. Odlučio sam slijediti Krista.

N. Felbar
Lasinja, 9.02.2008.

Ženeva 2007.

Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora,

dugim tokovima rijeka, širokim prostranstvima oceana,

i kružnom pokretu zvijezda,

a pored sebe prolaze i - ne čude se ničemu.

(Hvala mom Bogu što mi je dao prekrasne prijatelje i mudrost da to spoznam.

Prijatelji hvala Vam)

Priča o leptiru

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri.

Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tjelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao.

Zato je čovjek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Čovjek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo tjelo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo. Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tjelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovjek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, potrebne, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kada se oslobodi čahure da bude spreman da poleti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu. Nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli lejteti.

Torta za Isusa

Hodajući jučer ulicama našeg prekrasno okićenog grada Zagreba, dala sam se na razmišljanje o Božiću. Činjenica je da je Božić većini stanovništva najdraži blagdan. Razlozi su vrlo jednostavni, puno poklona, lijepo ozračje, puno lijepih pjesmica... dalje da ne nabrajam. I meni je to lijepo, uživam u ozračju svjetlećih lampica, okićenih izloga, borova i grana na drvećima. Istina je da me takva atmosfera dirne i razveseljuje. Ali u mom srcu ima još nešto jače i ljepše što me razveseli, a to su male jaslice u kojima leži moj ljubljeni Spasitelj. Zahvalna sam Bogu što sam i ja pozvana slaviti Njegov rođendan, jer uistinu mu želim doći s najljepšim darovima kakve samo On zaslužuje. Nedavno sam dobila mail koji tako jasno opisuje Isusovu radost zbog slavlja njegovog rodjendana, ali ujedno još veću tugu zbog toga što On kao slavljenik nije pozvan na svoj vlastiti rođendan. To je činjenica koja i mene rastužuje. Što se to događa s ovim svijetom? Što je to u ljudskim srcima tako važno da se ne sjete Onoga zbog kojega je taj dan i stvoren?

O Bože, o mali moj Isuse u jaslicama, tako si dobar i tako si blag, pa opraštaš i taj propust. Neka svijet bude tvoja rođendanska torta, a lampice svjećice. Prikazujem ti Isuse te svjetleće lampice - daj da oni koji ne vide dalje od njih, u njima vide Tvoju svjetlost. Ti znaš koliko će se lampica upaliti taj dan, i Isuse, iako ne svjesni svojih slabosti i svoje grešnosti, molim Te da u svakoj toj lampici vidiš po jedno ljudsko srce. Srce koje se daruje Tebi i želi biti tvoj poklon i svijeća na Tvojoj rođendanskoj torti. Amen!

Budi svoj - August Šenoa

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
u grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvini se nada,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi;
Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,
Al" Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al" brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,J
er tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!

Zaštitnici neobičnih stvari

SV. AMBROZIJE je zaštitnik biskupa i pčelara.

SVETA AGNEZA je zaštitnica zaljubljenih i vrtlara.

SVETI ANDRIJA zagovornik dobre udaje

SVETI DIONIZIJE je zaštitnik protiv glavobolje.

SVETI FLORIJAN je zaštitnik pivara, dimnjačara i vatrogasaca.

SVETI FILIP apostol je zaštitnik trgovaca i šeširdžija. .

SVETI JERONIM je zaštitnik slabovidnih.

SVETA MARIJA MAGDALENA je zaštitnica rukavičara.

SVETA PETRONILA je zaštitnica alpinista i putovanja

SVETI VID je zaštitnik plesača, glumaca i gluhonijemih.

SVETA JELENA KRIŽARICA, zaštitnica iglara

SVETI AKACIJE, zaštitnika tjeskobe.

SVETI URLIH zaštitnik protiv mišje groznice

SVETI APOLINAR zaštitnik proizvođača svrdla.

SVETI EUSTAHIJE, zaštitnik u dvojbenim situacijama

SVETI IVAN NEPOMUK zaštitnik mostova

SVETA KLARA, zaštitnica televizije

SVETI PRIMO I FELICIJAN zagovornici su dobrog vremena.

SVETI FILIP NEVI, zaštitnik od potresa

SVETI FRANJO PAULSKI je zagovornik protiv neplodnosti.

NEVJERNI TOMA zaštitnik arhitekata i graditelja

SVETI BLAŽ zaštitnik protiv bolesti grla i kašlja.

SVETI GRGUR je zaštitnik glazbenika, studenata i zaziva se protiv bolova u zglobovima.

Sanjala sam Ga noćas!

Vidjela Mu prelijepo lice.

Krenula sam prema Njemu,

a On mi je rekao:

VO LIM TE!!!

Upravo tako, razdvojeno, blago, sretno, mirno!

O, Isuse - LJUBAVI MOJA!!!

LJUBI I KAŽI TO SVOJIM ŽIVOTOM - Bdjenje uoči blagdana Svih Svetih

Zagrebačka župa Marija Pomoćnica na Knežiji, Povjerenstvo za pastoral mladih i nekolicina animatora Zagrebačke nadbiskupije, 31. listopada odlučili su organizirati bdijenje uoči blagdana Svih Svetih pod nazivom Ljubi i kaži to svojim životom (sv. Augustin). Iako je u cijelom svijetu taj dan poznat kao proslava Halloweena (dan na koji se proslavljaju vještice, bundeve i ostali poganski običaji) mladi su treću godinu zaredom te večeri odlučili proslaviti one koji su svoj život živjeli i dali za Krista. Bdjenje je započelo misnim slavljem koje je svojim pjevanjem uveličalo čak tri zbora u zajedništvu: Advocata Croatiae iz Remeta i župni bendovi s Knežije Marija Pomoćnica i Ivan Pavao II. Misu je predvodio don Pejo Orkić, povjerenik salezijanske mladeži, a propovijedao je povjerenik za pastoral mladih zagrebačke nadbiskupije vlč. Domagoj Matošević. On je u svojoj homiliji mladima naglasio da je na pravom putu onaj koji je barem jednom u životu podnio neku žrtvu, ili križ za Krista. Misno slavlje je bilo posebno i iz tog razlog što su mladi sami putem interneta pisali svoje osobne molitvene nakane koje su i pročitane, a uz domaće vino i domaći kruh zajedno bile prinesene Bogu na oltar. Nakon misnog slavlja, susret je nastavljen kratkim igrokazima kojima su predstavljeni životi četvero svetaca: sv. Don Bosca, sv. Augustina, sv. Leopolda B. Mandića i sv. Male Terezije od Djeteta Isusa. Igrokazi su govorili o tome kako svatko od ljudi ima pravo na novi početak. Cilj je bio posvjestiti da iako grešni i slabi, ljudi mogu biti sveti. Jer svetost nije neki strani pojam, svetost je za svakoga, samo je na ljudima hoće li to prepoznati i odazvati se pozivu Onoga koji je sam svet. Šestotinjak mladih okupljenih te večeri, nisu krili zadovoljstvo onog što vidjeli i doživjeli, nego su i sami odlučili takvo slično bdjenje organizirati i sljedeće godine u svojim župama, kako bi se vratio pravi kršćanski običaj da se uoči velikih blagdana bdije i moli. Budući da je već ove godine takvo slično bdjenje organizirano u još tri župe Zagrebačke nadbiskupije, treba očekivati da će takav način sjećanja na svece zaživjeti kod nas

Trpljenje

Progonstva jesu sastavni dio programa. Ona su neizbježna. I naše najbolje nakane Ijudi koji put krivo shvaćaju. Idu čak dotle da nas kleveću. A to ne čine samo protivnici nego često puta i dobre, pobožne duše. Velika je tuga kad ti neki Ijudi, u ime Boga, zatvore sve putove, bestidno poruše što si uspio sagraditi. Što sada? Iskušenja su nužna. Zašto? Da bismo naučili slušati i trpjeti. A samo tako se učvršćuje duša. Ako nam je milost uistinu zapalila srce, dobit ćemo veliku volju da trpimo. Moramo doživjeti i proživjeti prezir i poniženje, kako bismo zasvjedočili Ijubav prema Gospodinu i njegovoj majci. Trpljenje je najbolja škola Ijubavi. Najuspješnije djelujemo kad upadnemo u tamni oblak, puni tuge i žalosti, kad smo progonjeni, bez utjehe, dok doživljavamo neuspjeh za neuspjehom, kad nam se i najbolji rugaju, dok nas ismijavaju, omalovažavaju, u nas sumnjaju, kad nas preziru, a mi sve to hrabro podnosimo za Ijubav Isusovu. To je preduvjet za plodnu akciju. Ni to nije dosta. Takvim postupkom protivnici moraju razgorjeti našu Ijubav za njih, a nju pokazujemo tako da se za njih molimo. To su temelji akcije bez kojih nema uspjeha. I ne smijemo se žalostiti ako ne vidimo plodove svoga rada. Naše zasluge Bog može upotrijebiti i poslije naše smrti.

Znate li tko je bio sveti Brcko???

Dugo nisam pročitala ovako sladak životopis nekog sveca. Pročitajte, jer vjerujem da će i vas oduševiti žvot ovog dragog, ali i nepoznatog nam sveca kao što je oduševio i mene... Tko zna - možda bude predstavljen već iduće godine na "Holywinu". Heheh... :)

Pišem o tom biskupu iz nama vremenski dalekog IV. stoljeća jer se po njemu u blizini Zagreba naziva župa Brckovljani, kojoj je on i zaštitnik. Kad o njemu pišemo, moramo odmah postaviti pitanje: kako to da je jedan čovjek, koga složno i povjesničari i legende opisuju kao osobu veoma teška značaja, malo preporučljivu, mogao ipak doći do milosti nedvojbene svetosti?

Povijesna je, naime, činjenica da je Brcko bio učenik osobe izuzetne svetosti, svetog Martina, slavnog turonskog biskupa, čiji se blagdan 11. studenoga vrlo svečano slavi jer on se ubraja među najpopularnije svece. Isto je tako činjenica da je Brcko bio neposrednim nasljednikom sv. Martina na njegovoj biskupskoj stolici, kao i da mu je postao takmacem u natjecanju za svetost, barem u kasnijim godinama svoga života.

Da bismo upoznali duh podnošljivosti i strpljivosti sv. Martina prema njegovu prilično svojeglavu i tvrdu učeniku Brcku, neka posluži ova njegova izreka: »Ako je Krist podnosio Judu, zašto ja ne bih podnosio Brcka?« Prije nego je Brcko postao svetac, bio je, zaista, i nepodnošljiv, i uobražen, i razdražljiv, i sklon na klevetanje, dakle, pun mana. Brcko je bio najprije u Toursu đakon biskupa sv. Martina, pomalo mu zavidan zbog njegove svetosti.

To je išlo tako daleko da bi, onima koji su željeli vidjeti sv. Martina zbog njegove velike svetosti, govorio ovako: »Tražite toga bezumnika? Gledajte ga: eno ga tamo, kao i uvijek gleda u nebo kao luđak!« Za Brcka svečeva uzvišena viđenja ne bijahu drugo do smiješna praznovjerja, njegova strogost samo licemjerstvo, njegova mudrost ludost. On je bio tako umišljen da je u turonskoj, pa čak i u cijeloj Crkvi, savršenim držao jedino samoga sebe. No u stvarnosti je Brcko bio sam veoma nesređen i nezgodan redovnik koga je sv. Martin često puta morao prekoravati. Na sreću je to uvijek činio razborito i s ljubavlju, što je bila uspješnija metoda odgajanja. Govorio mu je da je došao u samostan siromašan, a sada drži za sebe konjušnice i sluge. No branio ga je kad mu je netko iz svoje bolesne mašte prišivao da se on osim konja i slugu okružio i dražesnim sluškinjicama.

Sv. Martin je bio dalekovidan čovjek pa je shvatio da i njegov još nesređeni đakon jednoga dana može ipak doći do duhovnog savršenstva. I zbog toga nije prestajao prema njemu biti krajnje strpljiv i očinski dobrohotan. Prorekao mu je da će ga čak i naslijediti na biskupskoj stolici, ali da će kao biskup imati poteškoća te morati mnogo trpjeti. Tako je i bilo. Sv. Martin je umro svršetkom IV. stoljeća, a Brcko ga je naslijedio.

Postavši biskup, bio je daleko od toga da odmah postane savršen. To je postao malo-pomalo, radeći na izgradnji svoga značaja te vlastitom duhovnom i ćudorednom savršenstvu. Vremena je, hvala Bogu, imao, jer je bio biskup gotovo pola stoljeća. Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti grad Turon i ode u Rim. Vratio se nakon 7 godina kad je bio oslobođen svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa, koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije.

Posljednjih je godina naročito pokročio u svetosti te na taj način iskupio slabosti prijašnjega života. Uvidio je i veliku svetost svoga negdašnjeg učitelja sv. Martina te svoje nesmotrenosti prema njemu iskupio gradnjom prve bazilike na njegovu grobu. U istoj je bazilici pokopan i on, nakon što je preminuo u dubokoj starosti. Narod je i njega počeo častiti kao sveca.

Život sv. Brcka uči nas da za svetost nikad nije kasno, uči nas da i po prirodi teški značajevi mogu uz Božju milost i rad na samome sebi postići kršćansko savršenstvo. Štoviše, onaj koji se morao boriti s više slabosti, svladati veće poteškoće, pokazuje još zaslužniju svetost od onoga koji je nekako već po prirodi dobar. To nas može veoma ohrabriti da ne padamo u malodušnost zbog svojih slabosti, već da uvijek upiremo pogled prema Gospodinu koji i od kamenja može stvoriti djecu Abrahamovu i od tvrdih i oporih značajeva prave svece.

Tko je sv. Emerik?

Danas se slavi i spomendan sv. Emerika čije ime mi Hrvati nazivamo Mirko, a što ga i kod nas nose mnogi muškarci. Tome je mladom svecu u živopisnim Šestinama kod Zagreba posvećena župna crkva, pred kojom se nalazi i grob velikana naše nacionalne povijesti, velikog Hrvata i borca za hrvatsku državnost, dr. Ante Starčevića. Šareni krov župne crkve Sv. Mirka u Šestinama, sama crkva sa svojim lijepim grobljem naročito ožive baš u ove prve dane studenoga kad slavimo i ovoga sveca i kad su od Dušnoga dana još svi grobovi puni svježih i bujnih krizantema, toga najljepšega kasnojesenskoga cvijeća. Jedna je takva krizantema bio i sv. Mirko, koji je umro mlad, u cvijetu mladosti.

On je bio sin sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, u koga je otac stavljao velike nade. Godinu mu rođenja ne znamo točno, već samo približno. Rodio se između 1000. i 1007. godine. Odgajao ga je uz oca i sv. Gerard, koji će kasnije postati čanadskim biskupom. Spremajući ga za svoga nasljednika na prijestolju, otac mu je isprosio za ženu jednu bizantsku princezu. Prema životopisu, koji je napisan gotovo 100 godina poslije njegove smrti, Emerik je živio u braku u potpunoj čistoći.

Emerik je imao odličnih vrlina te je mogao postati dobar kršćanski vladar, ali se Providnosti drukčije svidjelo. Nama, zaista, Božji putovi nisu shvatljivi, ali u duhu vjere valja ih prihvatiti, kao što ih je prihvatio i sv. Stjepan kad mu je bilo javljeno da mu je sin Emerik, njegova nada i uzdanica naroda, u lovu nesretno poginuo. Tom ranom i nenadanom smrću stvorila se teška situacija u pitanju naslijeđa na ugarskome prijestolju koje bijaše tim dvojbenije što se radilo o mladom kraljevstvu koje je prvi kralj sv. Stjepan nastojao utvrditi te duhovno i moralno uzdići. Kao godina smrti svetoga Emerika računa se 1031.

Na današnji dan još se slave svi srijemski mučenici, Elizabeta, Timotej

ZAR NEMAMO VREMENA BITI SVECI?

Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, a ja nemam vremena biti svetica i Tebi za ljubav bdjeti noću, niti mogu meditirati u jutarnjem sumraku ni u olujnom horizontu. Učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure. Prihvati moje hrapave ruke jer su za Tebe postale hrapave. Može li moj sudoper biti ravan nekom gudalu koje izvodi nebesku melodiju na nekoj tavi? Tako ju je teško očistiti i tako je ogavna. Čuješ li, Gospodine dragi, glazbu o kojoj mislim? Prošao je čas za molitvu dok sam prala suđe od večere, a nakon toga vrlo sam umorna. Dok još ujutro moje srce pjeva na poslu, navečer davno prije mene polazi na počinak. Daruj mi, Gospodine, svoje neumorno srce da u meni radi umjesto mojega. Svoju sam jutarnju molitvu izmolila noću u čast Tvoga Imena. Izmolila sam je unaprijed za posao sutrašnjeg dana koji će biti sasvim jednak današnjem. Gospodine, Ti si također iznad lonaca i tava, i molim Te smijem li Ti umjesto osvojenih duša ponuditi umor koji me hvata kad vidim talog kave i zagorene lonce u kojima se kuhalo povrće? Sjeti me na sve što lako zaboravljam, ali ne samo zato da bih uštedjela na stepenicama, nego da bi moj savršeno prostrt stol bio molitva. Iako imam Martine ruke, ćud mi je Marijina i kad čistim crne cipele, Gospodine, pokušavam u njima naći Tvoje sandale. Dok ribam pod, mislim kako su one hodale zemljom. Gospodine, prihvati ovo moje razmatranje jer nemam vremena za više. Gospodine, učini od svoje Pepeljuge nebesku princezu; zagrij cijelu kuhinju svojom ljubavlju i rasvjetli je svojim mirom. Oprosti mi što se toliko brinem i pomozi mi da prestane moje mrmljanje. Gospodine, Ti koji si pripremio doručak na jezeru, oprosti svijetu koji je tada rekao: "Pa što dobra može doći iz Nazareta?" sv. Terezija Avilska

Moja šibica

Uvijek kad se približi Božićno vrijeme ili kad padne prvi snijeg, sjetim se one poznate priče o djevojčici sa šibicama. Sjećam se kad mi ju je mama prvi put ispričala, znala sam plakati noćima. Danas, dvadeset godina kasnije, kad god se sjetim te priče, znam zaplakati. Uvijek sam vjerovala da priča nije izmišljena i da je uistinu postojala djevojčica koja je bila sama na Badnjak i da je u Božićnoj noći umrla i otišla u Nebo.I danas vjerujem da je tako. Uvijek sam vjerovala da je Božić vrijeme darivanja. Ali ne mislim na materijalna darivanja. Vjerujem da je Božić vrijeme kada darujemo sebe jedni drugima. Jer, to se ustvari i zbilo prije 2 000 godina. Bog je poslao svoga Sina, darovao nam je svoga Sina iz ljubavi i zbog ljubavi. Vjerujem da to Isus od nas želi i danas. Želi da nam Božić postane vrijeme kada nećemo gledati u izloge dućana, već u izloge srca drugih ljudi. Kako je tužno kad si sam i kad nemaš nikoga. Koliko li sam se puta ja tako osjećala, baš kao ta djevojčica. Sigurna sam da ta djevojčica nije bila sama na ulicama grada.Sigurno je bilo prolaznika na ulici, u gradu. Jesu li se oni osvrnuli i pogledali u nju? Jesu li možda primijetili da njoj ne treba ništa drugo osim toplog ljudskog zagrljaja? Ne, nisu… Primijetili su je tek kad je mrtva, s osmijehom, smrznuta ležala na pločniku zatrpana snijegom s posljednjom ugašenom šibicom u ruci.Koliko smo mi puta tako prošli pokraj nekoga i nismo ništa primijetili!Nismo gledali.Mi stalno negdje žurimo i nikad nemamo vremena pogledati ljude oko sebe. Svi bi mi htjeli mijenjati svijet, a nemamo vremena ni za sebe. Prijatelju… zaustavi se sad malo… razmišljaj što ćeš napraviti i kroz ovo vrijeme Adventa. Potrudi se, ne samo u Adventsko i Božićno vrijeme, već u svako vrijeme, gledati oko sebe i vidjet ćeš da je mnogo «djevojčica sa šibicama» koji čekaju, ništa drugo, osim tople riječi ili čak možda samo osmijeha. Blažena Majka Terezija jednom je rekla: «Znam da neću spasiti svijet, možda čak ni one kojima pomažem, ali ipak moram početi»Da, moramo početi…moramo se pokrenuti, jer mnogo je onih kojima je ostala još samo jedna šibica.

Bezbožnici govore: "Nema Boga. On je mrtav. Ne čuje, nevidi." Jadne, slijepe duše! Ne, On nije mrtav, nego je strpljiv.Gleda da vidi koliko ćete daleko odlutati i čeka dok ne vidi daje mjera prevršena. Da, jednoga dana vidjet ćete.

"...Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik"

Kako je on božanski ljubezan kad mi ne dopušta da se navežem na bilo koju stvorenu stvar.

On zna dobro: kad bi mi dao samo sjenu sreće

da bih se uz nju priljubila svom silom,

svom snagom svoga srca.

On hoće da sve bude za njega...

Pa dobro! Sve će biti za njega, sve!

I kad budem osjećala da mu

ne mogu ništa pokloniti,

tada, kao ove večeri,

dala bih mu to ništa!

sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica

Noćna molitva

Isus ti želi doći u posjet usred noći.

Pripremi za njega sobu i slušaj njegove želje:

Siromašna i jednostavna sobica.

Mali krevet koji označava šutnju;

uvijek novi madrac poljepšančinima poniznosti,

jastuk milosrđa, pokrivač strpljivosti,

velikibijeli zastori koji označavaju sjedinjenje koje

priječi da se ljubav ne ohladi vjetrom napasti. I

sus bi trebao i noćnu lampicu.

Staklo je nada i vjera, ulje je neprekidna molitva,

pluto je Božja ljubav koja uzdiže dušu iznad zemlje,

fitilj je zauzeta požrtvovnost koja zaboravlja svoje interese

da usreći druge, i posljednje,

plamen koji osvjetljava (tamu)

je poslušnost i čistoća nakane