Uvijek kad se približi Božićno vrijeme ili kad padne prvi snijeg, sjetim se one poznate priče o djevojčici sa šibicama. Sjećam se kad mi ju je mama prvi put ispričala, znala sam plakati noćima. Danas, dvadeset godina kasnije, kad god se sjetim te priče, znam zaplakati. Uvijek sam vjerovala da priča nije izmišljena i da je uistinu postojala djevojčica koja je bila sama na Badnjak i da je u Božićnoj noći umrla i otišla u Nebo.I danas vjerujem da je tako. Uvijek sam vjerovala da je Božić vrijeme darivanja. Ali ne mislim na materijalna darivanja. Vjerujem da je Božić vrijeme kada darujemo sebe jedni drugima. Jer, to se ustvari i zbilo prije 2 000 godina. Bog je poslao svoga Sina, darovao nam je svoga Sina iz ljubavi i zbog ljubavi. Vjerujem da to Isus od nas želi i danas. Želi da nam Božić postane vrijeme kada nećemo gledati u izloge dućana, već u izloge srca drugih ljudi. Kako je tužno kad si sam i kad nemaš nikoga. Koliko li sam se puta ja tako osjećala, baš kao ta djevojčica. Sigurna sam da ta djevojčica nije bila sama na ulicama grada.Sigurno je bilo prolaznika na ulici, u gradu. Jesu li se oni osvrnuli i pogledali u nju? Jesu li možda primijetili da njoj ne treba ništa drugo osim toplog ljudskog zagrljaja? Ne, nisu… Primijetili su je tek kad je mrtva, s osmijehom, smrznuta ležala na pločniku zatrpana snijegom s posljednjom ugašenom šibicom u ruci.Koliko smo mi puta tako prošli pokraj nekoga i nismo ništa primijetili!Nismo gledali.Mi stalno negdje žurimo i nikad nemamo vremena pogledati ljude oko sebe. Svi bi mi htjeli mijenjati svijet, a nemamo vremena ni za sebe. Prijatelju… zaustavi se sad malo… razmišljaj što ćeš napraviti i kroz ovo vrijeme Adventa. Potrudi se, ne samo u Adventsko i Božićno vrijeme, već u svako vrijeme, gledati oko sebe i vidjet ćeš da je mnogo «djevojčica sa šibicama» koji čekaju, ništa drugo, osim tople riječi ili čak možda samo osmijeha. Blažena Majka Terezija jednom je rekla: «Znam da neću spasiti svijet, možda čak ni one kojima pomažem, ali ipak moram početi»Da, moramo početi…moramo se pokrenuti, jer mnogo je onih kojima je ostala još samo jedna šibica.04 studenoga, 2007
Moja šibica
Uvijek kad se približi Božićno vrijeme ili kad padne prvi snijeg, sjetim se one poznate priče o djevojčici sa šibicama. Sjećam se kad mi ju je mama prvi put ispričala, znala sam plakati noćima. Danas, dvadeset godina kasnije, kad god se sjetim te priče, znam zaplakati. Uvijek sam vjerovala da priča nije izmišljena i da je uistinu postojala djevojčica koja je bila sama na Badnjak i da je u Božićnoj noći umrla i otišla u Nebo.I danas vjerujem da je tako. Uvijek sam vjerovala da je Božić vrijeme darivanja. Ali ne mislim na materijalna darivanja. Vjerujem da je Božić vrijeme kada darujemo sebe jedni drugima. Jer, to se ustvari i zbilo prije 2 000 godina. Bog je poslao svoga Sina, darovao nam je svoga Sina iz ljubavi i zbog ljubavi. Vjerujem da to Isus od nas želi i danas. Želi da nam Božić postane vrijeme kada nećemo gledati u izloge dućana, već u izloge srca drugih ljudi. Kako je tužno kad si sam i kad nemaš nikoga. Koliko li sam se puta ja tako osjećala, baš kao ta djevojčica. Sigurna sam da ta djevojčica nije bila sama na ulicama grada.Sigurno je bilo prolaznika na ulici, u gradu. Jesu li se oni osvrnuli i pogledali u nju? Jesu li možda primijetili da njoj ne treba ništa drugo osim toplog ljudskog zagrljaja? Ne, nisu… Primijetili su je tek kad je mrtva, s osmijehom, smrznuta ležala na pločniku zatrpana snijegom s posljednjom ugašenom šibicom u ruci.Koliko smo mi puta tako prošli pokraj nekoga i nismo ništa primijetili!Nismo gledali.Mi stalno negdje žurimo i nikad nemamo vremena pogledati ljude oko sebe. Svi bi mi htjeli mijenjati svijet, a nemamo vremena ni za sebe. Prijatelju… zaustavi se sad malo… razmišljaj što ćeš napraviti i kroz ovo vrijeme Adventa. Potrudi se, ne samo u Adventsko i Božićno vrijeme, već u svako vrijeme, gledati oko sebe i vidjet ćeš da je mnogo «djevojčica sa šibicama» koji čekaju, ništa drugo, osim tople riječi ili čak možda samo osmijeha. Blažena Majka Terezija jednom je rekla: «Znam da neću spasiti svijet, možda čak ni one kojima pomažem, ali ipak moram početi»Da, moramo početi…moramo se pokrenuti, jer mnogo je onih kojima je ostala još samo jedna šibica.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
1 komentar:
predlazem da mladi koji su procitali ovo sjecanje ne odustanu od pricanja bajki u izvornom obliku svojoj djeci jednog dana,jer nasilje u ljudima ne stvaraju bajke nego "cool"igrice kojima potrosacka industrija zasipa svijet tako da se gubi ona cvrsta granica izmedu dobra i zla.hvala ti andele moj na ovom sjecanju.
Objavi komentar