Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri.
Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tjelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao.
Zato je čovjek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Čovjek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo tjelo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo. Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tjelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovjek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, potrebne, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kada se oslobodi čahure da bude spreman da poleti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu. Nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli lejteti.
2 komentara:
Stvarno priča za zamisliti se...osobito ovi zadnji redovi-prava poanta! Teško ju je slijediti, ali ajde...barem sam svjesna činjenice da se sa problemima moram nositi i suočiti (kojim god redom to ide).
Bog te blagoslovio malena!
Pusa
Gogolina
HEJ LJEPOTO...SAMO DA TI SE JAVIM , DA NE MISLIS DA SAM TE ZABORAVILA..VOLIM TE PUNO
Objavi komentar